
Oružje Građanskog rata u Španiji
Oružani sukob u Španiji tridesetih godina prošlog veka se neretko klasifikuje kao prvi rat savremenog tipa, po više osnova različit od Prvog svetskog, a njegove karakteristike su detaljno opisane u značajnim pisanim publikacijama, kao i igranim ostvarenjima. Po određenim merilima, može se konstatovati da je bio svojevrsni uvod u Drugi svetski rat, a poprište ovog sukoba je poslužilo kao poligon velikim silama da isprobaju borbenu tehniku i nove metode ratovanja, pritom I da ostvare materijalnu korist.
Iako je u “Velikom ratu” ostala neutralna, Španija je posle okončanja sukoba i stvaranja nove karte Evrope bila u izuzetno nezavidnom položaju. Nekadašnja kolonijalna velesila je izgubila svoj nekadašnji status, industrijski razvoj je izostao usled težnje težnje vlastele i crkvenog vrha za očuvanjem feudalnog društvenog statusa, ali i novopečenih bogataša koji su sprovodili prvobitnu akumulaciju kapitala, kao i komandnog kadra oružanih snaga. Skoro polovina populacije je bila nepismena, zdravstvena zaštita je bila na nivou srednjeg veka, poljoprivreda je i pored izuzetnih uslova ostvarivala minoran učinak, a povrh svega se osetio snažaj uticaj tadašnje svetske ekonomske krize. Kao što se uvek svuda u svetu dešavalo, u takvim uslovima osiromašeni i obespravljeni sloj stanovništva je postao podložan uticaju određenih ekstremnih ideologija, što su I te kako znali da iskoriste ambiciozni demagozi. Baskijski i katalonski separatizam, anarhizam, boljševizam i ranohrišćanska uravnilovka su delovali prijemčivo jednom delu populacije, što je dovelo do toga da se na talasu nezadovoljstva stvori Druga španska republika, a kralj Alfons izbegne iz zemlje. Od te prekretnice, stvorili su se uslovi da međusobni animozitet preraste u oružanu borbu do međusobnog istrebljenja.

S obzirom na to da su kasnija zbivanja opsežno opisana iz više vizura, kao specijalizovana revija analizom upotrebljenog naoružanja pokušaćemo da pojasnimo i taj segment, jer se tako može predvideti mnoštvo relevatnih detalja. Španske oružane snage su u predratnom periodu bitno zaostajale za većinom evropskih armija po stanju i kvalitetu borbene tehnike, tako da su republikanske oružane formacije nasledile oružje koje je dobrim delomn bilo tehnički prevaziđeno I u lošem stanju očuvanosti. Primarna vojnička puška je bila Mauzer Model 1893 kalibra 7×57 mm, nezgrapno oružje cevi duge 738 mm, koje je bilo savremeno još u doba Špansko-američkog rata (1898. godine), ali je četiri decenije kasnije uveliko postalo prevaziđeno. Nemačka fabrika je proizvela i isporučila inicijalnu količinu od dvesta hiljada, a domaći arsenali po licenci su napravili preko dva miliona primeraka Modela 1893, te kraćih 1895 i 1916 petometki koje su najčešće bile u rukama boraca obe sukobljene strane. Prema svedočenjima republikanaca, većina tih pušaka je bilo skoro neupotrebljivo iz više razloga. Bile su loše održavane i pre izbijanja rata, našle su se u rukama vojnički neobučenih korisnika koji jedva da su znali kako se njima rukuje, domaća municija se usled višestrukog nestručnog prepunjavanja pokazala krajnje nepouzdanom, a poseban problem je predstavljala odluka armijskog vrha, da se zatvarači izvade iz pušaka i skladište u posebnom magacinu.



Ministarstvo vojske se odlučilo za ovakav korak još početkom tridesetih godina, strahujući od oružane pobune. Kada je došlo do promene vlasti, Narodni front je teškom mukom uspeo da većinu pušaka kompletira, ali neadekvatnim zatvaračima koji nisu optimalno bravili, te su upotrebna svojstva bila ispod normativa. Grupacije koje je trebalo da obezbeđuju red i mir su uglavnom dobile karabine Tigre kalibra .44 Largo ili Destroyer koji je koristio oficijalni pištoljski metak 9×23 mm, predviđen za više modela kratkocevnog oružja u Španiji tog vremena. Izuzetno je bio popularan automatski pištolj Astra 901 i 902, kopija Mausera C96 u kalibru 7,63×25 mm, dok je varijanta s oznakom F napravljena za formaciju Guardia Civil koristila 9×23 mm Largo, kao i standardni pištolj vojske Astra 400.
U skladu sa tadašnjim dominantnim stavom da su automati prvenstveno policijsko oružje, modeli Star RU35, TN35 i SI35 iste fabrike “Bonifacio Echeverria”, potom Naranjero (kopija nemačkog MP28), kao i Erma-Vollmer EMP nabavljeni iz Poljske su u početnoj fazi bili uglavnom daleko od prvih borbenih linija. Uvidevši da su se okolnosti ratovanja promenile, Republikanci su sve raspoložive primerke prosledili snagama koje su učestovale u dejstvima, a kasnije je dizajniran i vizuelno neobični Labora-Fontbernat, izvanredne izrade koji nije napravljen u većem broju primeraka, jer je područje Katalonije palo u ruke pobunjenika. Upravo je Španski građanski rat bio prvi sukob tokom kojeg su se ispoljile upotrebne vrednosti automata, tako da će deo zemalja na osnovu tog iskustva opremati svoje jedinice ovim oružjem.
Dugačak je i skoro nepresušan spisak svih modela i sistema streljačkog oružja koje je republikanska strana kupovala kako bi uspela da se suprotstavi falangistima, a za nabavku je morala da se osloni na Sovjetski Savez kao ideološkog mentora. Kupovane su “mauzerke” različitih modela iz Meksika, jer je i tamo bio identični službeni kalibar 7×57 mm, dok je iz Poljske pristiglo preko 100.000 pušaka i karabina sistema Mauser, Mannlicher M1888, 1890 i 1895, kao i francuskih Berthier. Možda i najkvalitetnija i najcenjenija vojnička puška koja je tim putem došla u Španiju bila je čehoslovačka Vz.24 kalibra 7,9×57 mm u “tiražu” od oko 50.000, a kupovane su i puške sličnog sistema iz Bolivije, Paragvaja i Turske. SSSR je dopremio brodovima više od 250.000 pušaka M1891 i M1891–30 Mossin-Nagant, ali i na desetine hiljada kanadskih Ross, japanskih Arisaka, polužnih repetirki Winchester 1895, britanskih Pattern 14 i Lee Enfield kalibra .303 British. Meksiko je, osim pomenutih Modelo 1910, isporučio veću količinu pušaka sistema Mossin-Nagant napravljenih u SAD u kompanijama “Remington” i “Westinghouse”. Iz sovjetskih magacina zaplenjenog oružja, pored svega pobrojanog upućeno je i na hiljade pušaka Gras, Steyr, Kropatchek, Lebel i Vetterli, koje su bile zastarele, ali je “Veliki Brat” sve to umeo papreno da naplati.

Rukovodstvo Španske republike je svoje ogromne zlatne rezerve (po proceni bile su četvrte u svetskim razmerama), prosledilo na tobožnje čuvanje u SSSR, tako da je tamošnji državni vrh u ime i za račun Španaca kupovao i isporučivao različito naoružanje po cenama koje su bile sve drugo samo ne prijateljske. Barata se brojkama da je u sklopu toga, Narodnom frontu upućeno ukupno oko pola miliona pušaka, dvadeset hiljada mitraljeza i preko osamsto miliona metaka. S druge strane, nacionalističke snage pod komandom Franka su dobile zamašnu materijalnu pomoć od svojih pomagača, koja je obuhvatala 320.000 pušaka Mauser od Nemačke i 240.000 italijanskih Carcano, uz već posedovanih oko 150.000 španskih Model 1893. Iz sadašnje perspektive je možda neobično što toliki značaj pridajemo puškama, ali treba imati u vidu da je u ovom ratu osnovno oružje bila upravo repetirka. Dešavalo se da u mešovitim brigadama Republike, na 3.850 boraca priadne tek 2.200 pušaka, a samo tri automatska oružja u četi od sto vojnika.

Upravo se tih dana uvidela potreba opremanja svakog pešadijskog odeljenja puškomitraljezom. Pre izbijanja sukoba, osnovni puškomitraljez španske vojske bio je Hotchkiss Model 1922 O.C. kalibra 7×57 mm, varijanta koja je koristila dopremu municije okvirom i krutim redenicima (bilo je i nešto Madsen M07/22), dok su Republikanci dobili i poljske WZ28 BAR i čehoslovačke ZB26 i 30 kalibra 7,92 mm, francuske CRGS 8 mm Lebel, Bergmann M1915 7,92 mm, meksičke Mendoza, kao i pet hiljada sovjetskih DP, te 3500 neobičnih Maxsim-Tokarev. Najčešći mitraljezi obe vojske bili su domaća verzija Hotchkiss M1914 po francuskoj licenci, iako su snage Republike imale samo oko 600, a Falanga oko 1500 predratnih. Republika je dobila i dosta Maxima M1910, američkih Colt 1895, poljskih M10/28, poljskih Wz.30…
Moramo još jednom napomenuti kako streljačko naoružanje već vek i po nije odlučivalo ishod skoro nijednog rata, ali velike sile su iskoristile rat u Španiji da na njemu dobro zarade, usput na svojevrsnom “opitnom poligonu” isprobju neke nove oružane sisteme. Primera radi, Frankove snage su dobile italijanske tankete Carro Veloce CV-35 i nemačke tenkove Pancer I koji su se vrlo loše pokazali u sukobima, jer ih je skoro svako artiljerijsko oruđe protivnika pogotkom izbacivalo iz stroja. Prava napast su bili sovjetski tenkovi T26 i BT serije, tako da je spas pronađen tek pomoću nemačkih PT topova 37 mm PAK 36, iako je upravo tada registrovana prva borbena upotreba PA topova 88 mm FLAK 18 protiv oklopa. Artiljerija obe strane je uglavnom bila zastarela i bez dovoljno adekvatne municije, a vazdušna premoć pobunjenika je neretko odnosila prevagu, jer su avioni nemačke i italijanske produkcije po perfomansama bili bolji od sovjetskih kod branilaca.


Odlučujući faktor koji je prelomio pat poziciju čitavog rata bio je posredno povezan, jer posle upada Nemačke u Čehoslovačku 1938. godine, te neočekivane reakcije Zapadnih saveznika i SSSR, postalo je jasno da tadašnje fašističke sile imaju mogućnost da doslovno čine šta im je volja. Tada je među redovima pobornika Republike iščezao nekadašnji entuzijazam o pravedničkoj borbi Dobra i Zla, došlo je do ideološke podele i garnizoni su se masovno predavali. Brigade milicijskog tipa i teritorijalne orijentacije pokazale su se kao nedorastao protivnik, pa je fašizam pobedio. O karakteru ovog građanskog rata možda najbolje govori podatak da je pretežni deo od 800.000 poginulih, masovno streljano posle zarobljavanja i terora nad civilima u zauzetim područjima. Uobičajeni opis kako je ovo bio sukob levičara i desničara nije verodostojan, jer su u uniformama Frankovih snaga Marokanci muslimanske veroispovesti pod parolom tobožnje zaštite hrišćanstva ubijali baskijske tvrdokorne katolike. Ovo je bila borba dve grupacije na život i smrt, radi zadobijanja privilegija jednih, odnosno opstanka drugih. Romantične ideje koje su ovekovečili Hemingvej, Orvel, Pikaso, Lorka i Kapa ostale su pojam idealizma, kao i herojstvo naših Interbrigadista. No pasaran!
Milan Milanović