Barut
Barut ili puščani prah je supstanca koja vrlo brzo sagoreva uz oslobađanje gasova koji služe kao pokretačka energija u vatrenom oružju. Ova definicija se odnosi i na crni i na bezdimni barut. Obe vrste baruta su slabi eksplozivi. Njihovim sagorevanjem se stvara podzvučni deflagracioni talas naspram nadzvučnog eksplozivnog talasa koji stvaraju jaki eksplozivi. Rezultat toga je da je pritisak koji nastaje sagorevanjem baruta dovoljan da potisne zrno, ali ne i da razori eksplozivnu komoru vatrenog oružja. Iz istih razloga barut nije dobar za razbijanje stena ili utvrđenja, gde se uspešno koriste jaki eksplozivi. Barut je najstariji poznati hemijski eksploziv. To je smeša sumpora, drvenog uglja i kalijum nitrata. Sumpor i ugalj deluju kao gorivo dok je kalijum nitrat oksidaciono sredstvo. Zbog svojih zapaljivih osobina, količine toplote koju oslobađa i zapremine gasova koje proizvodi, barut se najčešće koristi kao pogonsko sredstvo u vatrenom oružju i kao pirotehnički sastojak u vatrometu. Smeša koja se koristi za razaranje stena (kao na primer u kamenolomu) zove se prah za miniranje. Barutu je dodeljen UN broj UN0027 te je svrstan u klasu opasnosti 1.1D. Tačka paljenja iznosi približno 427—464 °C (801—867 °F; 700—737 K). Konkretna tačka paljenja može odstupati u zavisnosti od hemijskog sastava baruta. Relativna gustina baruta iznosi 1,7 do 1,82 (po živinom metodu) odnosno 1,92 do 2,08 (mereno piknometrom). pH vrednost baruta je između 6,0 i 8,0. Takođe se smatra nerastvorljivim materijalom.
Prema većini istoričara, smatra se da je barut izmišljen u 9. veku u Kini, dok su se najraniji zapisi formule za njegovu izradu pojavili u 11. veku u tekstu iz dinastije Song, Wujing Zongyao. Njegovo otkriće dovelo je najpre do otkrića vatrometa te primitivnog vatrenog oružja u Kini. U vekovima nakon kineskog otkrića, oružja s barutom su se počela pojavljivati u muslimanskom svetu, Evropi i Indiji. Tehnologija baruta se iz Kine prvo raširila preko srednje Azije na Srednji istok pa potom u Evropu. Rani zapadnjački izveštaji o barutu se pojavljuju u tekstovima koje je napisao engleski filozof Rodžer Bejkon u 13. veku. Barut je svrstan u slabije eksplozivne materijale zbog svoje relativno spore brzine raspadanja i, uzročno-posledično, niske brizantnosti. Slabi eksplozivi deflagriraju (tj. sagorevaju) podzvučnim brzinama, dok snažni eksplozivi detoniraju proizvodeći nadzvučne talase. Brzina sagorevanja baruta se povećava povećanjem pritiska, tako da u zatvorenoj posudi može eksplodirati, a izvan nje samo sagoreva. Zapaljenje baruta zapakovanog iza metka mora dati dovoljno pritiska da zrno izbaci iz cevi velikom brzinom, ali ne i previše da se ne raspadne čaura odnosno cev. Stoga barut predstavlja vrlo dobro pogonsko gorivo, ali je manje pogodan za razbijanje stena ili utvrđenja. On se koristio za punjenje artiljerijskih granata, za miniranje i u građevinarstvu za grubo uklanjanje stena, sve do druge polovine 19. veka kada su napravljeni prvi pravi eksplozivi (nitro-eksplozivi). Danas se barut ne koristi za moderne eksplozivne bojne glave, niti se koristi kao glavni eksploziv u aktivnostima miniranja terena zbog troškova njegovog dobijanja u odnosu na nove alternativne eksplozive poput amonijum-nitrata/tečnog goriva (ANFO). Crni barut se još koristi kao element za usporenje eksplozije u raznim municijama gde se traže sporogoreće osobine.
