Kapisla
Kapisla (engl. primer, fr. capsule), metalni čanak ili čaurica (čelična, mesingana, bakarna, aluminijumska) napunjena inicijalnim eksplozivom ili nekom eksplozivnom smešom. Služi za stvaranje inicijalnog impulsa kojim se pale barutna i brizantna eksplozivna punjenja. Do kraja 18. veka barutno punjenje vatrenog oružja paljeno je pripalom od crnog baruta koja je stavljana naročiti otvor na zadnjem delu cevi. Pripala se palila najpre usijanim gvožđem, zatim fitiljem i najzad iskrom od kremena. Engleski hemičar Edvard Hauard je 1799. pronašao eksplozivnu smešu od praskave žive i kalijumove šalitre (KNO3), osetljivu na udar. U prvo vreme ona je, stavljena u papirni fišek, upotrebljavana samo u Engleskoj i Francuskoj i to za lovačke puške. Engleski puškar Durs Eg (poreklom Švajcarac) stavio je ovu smešu u bakarnu čauricu i opalio je udarom oroza, napravivši tako prvi taban na kapislu. Bila je to prva prava kapisla, koju su posle mnogih ispitivanja, od 1840. usvojile i ostale vojske. Sredinom 19. veka, kada su uvedene puške ostraguše, kapisla se stavljala u dno čaure metka i opaljivala udarnom iglom oružja. Kada su se uskoro zatim pojavila i prva artiljerijska oruđa koja se pune sa zadnje strane, za paljenje njihovih barutnih punjenja usvojena je, takođe, kapisla smeštena u dno čaure metka. U isto vreme javili su se i prvi artiljerijski upaljači sa kapislom. Francuski hemičar Ežen Tirpen (fr. Eugene Turpin) uspeo je 1885. da napuni artiljerijska zrna brizantnim eksplozivom (melinitom), a za njegovo paljenje upotrebljava posebnu detonatorsku kapislu. One se aktiviraju električnom strujom koja zagreva do usijanja mostić od otporne žice ugrađen u inicijalno punjenje ili u tzv. električnu zapaljivu glavicu. Posle Drugog svetskog rata razvile su se kapisle koje se pale električnom varnicom, tzv. varnični električni detonatori. Prema inicijalnom impulsu razlikuju se inicijalne i detonatorske kapisle.
